уторак, 14. фебруар 2012.

Koliko je samo slobode u getu i kako je dobro biti od sveta zaštićen žicom


Drugo Kosovo se dešava 2008 godine u danima kada Albanci slave secesiju. Uzeli su  Kosovo od Srba, i sad  Srbi demonstriraju u svom getu koji se nalazi na severu Kosova. Sad stižem kao novinar i nemam nameru da vidim Peć ni gluva brda, nego da se nekako snađem i pošaljem izveštaje o tome šta se dešava. I mada ne idem  da obilazim manastire - ovaj put nisam u kratkoj haljinici na bretele. Gazim po blatu.  Kraj je zime. Nazire se rano proleće, sunce je, i sneg je, i sve je.  Stanje liči na rat, a nije. Razmišljam: „Ma ništa lakše od ovoga - pametan sam posao odabrala:  ne moram ništa da radim,  nego samo tako da idem,  gledam okolo i slušam ljude“. I da gazim po blatu, ali dobro,  ima i gorih stvari na svetu.  
Srbi protestuju ispred zgrade Suda odakle  su izbačeni, svuda vojska, tenkovi, KFOR-ovi džipovi, UNMIK-ovi džipovi, neki crni džipovi, nekoliko ćelavih momaka u crnom koji štrče, puca se ali nije strašno (ne znam kako prepoznajem da nije strašno, ali prepoznajem) i umesto da tražim lidere Srba, ja se, radoznala, uputim u pozorište. Ustvari, ne postoji pozorište,  nego je to neka kuća (opet sam na vrh brda) s pogledom na Kosovsku Mitrovicu, a kad je vedro vidi se i Kopaonik (tako su mi rekli, ali ja nikada nisam bila tamo kada je bilo vedro, i nikada nisam videla taj Kopaonik)
Hotel, baš pored Suda gde se dešava ono zbog čega sam tu, pun je novinara (kao i ceo gradić) i jedan me pita zašto ne sedim u hotelu (ionako se sve dešava tu) i o čemu ja to izveštavam.
- Ja pratim kulturu.
Na kraju, ja zaista i jesam „pratila kulturu“,  jer mi ništa drugo nije palo na pamet, a i sve ono važno o čemu se radilo, ionako je moglo da se vidi na vestima.  Ustvari, bilo mi je  previše zabavno ono što se dešava na rubovima važnog i ozbiljnog,  da bih gubila vreme i  jurila vesti koje se  ionako smenjuju  na agencijskim sajtovima brže nego što ja mogu da se odvezem od tačke A do tačke B, jureći svaki metak za koji sam čula da je ispaljen,  ili svako zapaljeno vozilo koje će svakako, ako ne ja, slikati neko drugi.
Kasnije, na  Trećem, Petom ili već nekom tamo budućem Kosovu, kada sam već navikla da se odazivam na „: Ej, novinarka! Dođi da ti ispričam...“  prepričavala sam agencijske vesti, naravno. I jurila gde čujem da je neko bacio već neku zapaljivu napravu. I snimala izjave uznemirenih očevidaca, koji nikad nisu videli počinioca, ali su svoju spremnu priču za „novinarku“ znali na pamet, da ih probudiš u pola noći, i tako su ponavljali („teško živi, i nije bezbedno“), a onda se vraćali na spavanje. Ko bi se još, posle toliko godina nekakvih eksplozija dugo i ozbiljno potresao oko svake božje gluposti? Onda sam prestala da izlazim noću iz kreveta i jurim očevice. Zvala bih ih telefonom, rutinski kucala ono što sam znala da će reći i da ih nisam zvala. I nastavljala da spavam. Kao i oni. Očevici i ja postali smo, u nečemu,  isti. Ali i to ide posle.